Pismo poglavice Black Hawk (Seatle)

Vlada Sjedinjenih Američkih Država ponudila je početkom 19. vijeka da država kupi veliki dio Indijanske zemlje, a Indijanskom narodu obećan je rezervat. Na ovu ponudu stigao je odgovor od Sietla, poglavice Skvomiš indijanaca. Njegovo pismo američkoj vladi ubraja se u najljepše i najdublje misli koje su ikada izrečene o životnoj sredini. Pismo se šalje svim zemljama svijeta povodom Svjetskog dana životne sredine, 5. juna, a šalje ga UNEP.

Najljepše pismo na svijetu o životnoj sredini.

PISMO POGLAVICE BLACK HAWK (SEATLE)

Kada veliki Bijeli poglavica iz Vašingtona šalje glas da želi da kupi našu zemlju previše od nas traži.

Kako se može prodati ili kupiti nebo i toplina zemlje? Tako nešto sasvim nam je strano. Mi nismo vlasnici svježine vazduha i bistrine vode. Pa kako ih možemo prodati? Svaki djelić ove zemlje mom narodu je svet. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka maglica u tami šume sveti su u mislima i u životu mog naroda.

Sokovi u drveću prožeti su sjećanjima na crvenog čovjeka. Kada mrtvi bledoliki odu u šetnju među zvijezde, zaboravljaju zemlju koja im je dala život. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju predivnu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka.

Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisne trave su nam sestre. Jelen, pastuv i veliki orao, su nam braća. Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplo ponijevo tijelo i čovjek, sve pripada istoj porodici.

Kada veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi da kupi našu zemlju previše od nas traži. Veliki poglavica poručuje da će nam naći mjesto na kojem ćemo lijepo živjeti. On će nam biti otac, a mi njemu djeca. Razmotrićemo tu ponudu da kupite našu zemlju. Ali, to neće biti lako. Ova zemlja nam je sveta.

Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako Vam prodamo zemlju, morate znati da je ova voda sveta, morate reći svojoj djeci da je sveta. Da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode, glas je mog oca. Rijeke su naša braća, utoljuju nam žeđ. Rijeke nose naše kanue. Hrane nam djecu.

Prodamo li Vam ovu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša i Vaša braća. Zato rijekama morate pružiti dobrotu kakvu biste bratu pružili.

Znam da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac što dođe noću i oduzme zemlji sve što mu treba, zemlja mu nije brat već neprijatelj. Kad je pokori on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i ne mari zbog toga.

Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rodi ostaju zaboravljeni. Prema majci zemlji i prema bratu nebu odnosi se kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita! Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti pustoš.

Ne znam! Naš način života razlikuje se od Vašeg. Od pogleda na Vaše gradove crvenog čovjeka zabole oči. To je možda zato što je crveni čovjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krila mušice.

Možda zato što sam divlji jednostavno ne shvatam. Buka mi vrijeđa uši. Šta vrijedi čovjek ako ne može čuti krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari. Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo.

Indijanac voli mek zvuk vjetra kada se poigrava sa površinom močvare. I miris povjetarca osvježen podnevnom kišom ili borovinom. Najveće blago crvenog čovjeka je vazduh. Sve živo dijeli isti dah: životinja, drvo i čovjek. Svima je taj dah potreban. Bijeli čovjek kao da ne opaža vazduh koji udiše. Poput nekoga ko je dugo na samrti, imun je na smrad. Prodamo li Vam zemlju morate se sjetiti da nam je vazduh dragocjen. Da, vazduh dijeli svoj duh sa svim životom koji održava. Vjetar je mom djedu dao prvi dah, prihvatiće njegov poslednji izdah. Ako Vam prodamo zemlju morate je čuvati kao svetinju. Kao mjesto na kom će i bijeli čovjek moći da udahne vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Razmotrićemo Vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li da pristanemo zahtijevaćemo da ispunite ovaj uslov: bijeli čovjek moraće da se ponaša prema životinjama kao prema svojoj braći. Divlji sam i ne razumijem drugačiji život. Vidio sam po prerijama hiljade bizona koje je bijeli čovjek ubio pucajući iz jurećeg "vatrenog konja". Divlji sam i ne razumijem kako gvozdeni konj iz kog suklja dim može biti važniji od živog bizona kog mi ubijamo da bi smo preživjeli.

Šta je čovjek bez životinje? Kada bi životinja nestalo čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Šta god zadesi životinje ubrzo snađe i čovjeka. Sve je u svijetu povezano.

Moraćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi poštovali zemlju reći ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Morate učiti svoju djecu isto kao što mi učimo našu da nam je zemlja mati. Što snađe zemlju snađe i našu djecu.

Pljuje li čovjek na zemlju pljuje na samog sebe.

Zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi kao što je porodica krvlju sjedinjena. Sve je povezano. Nije čovjek tvorac tkanice života već je samo vlakno u njoj. Ono što radi sa tkanicom radi i sa sobom. čak ni bijeli čovjek, čiji Bog istupi i govori sa njim kao prijatelj sa prijateljom, neće izbjeći zajedničku sudbinu. Možda smo ipak braća. Vidjećemo!

Jedno znam sigurno, a to će bijeli čovjek jednom morati da shvati: naš Bog je isti Bog. Možda mislite da i njega možete posjedovati kao što se spremate da uzmete cijelu našu zemlju.

Ali nećete! On je Bog ljudi i njegova milost je jednaka i za crvenog i za bijelog čovjeka. Ova je zemlja njemu sve. Oskrnaviti je isto je što i prezrijeti njenog stvoritelja. Bijelog čovjeka će nestati. Možda i prije ostalih plemena. Prljajte samo svoj ležaj i jedne noći ćete se udaviti u sopstvenom izmetu. U svom nestajanju gorićete u ognju Boga koji Vas je doveo ovamo i sa nekom neobjašnjivom namjerom dao Vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovjekom. Takva sudbina se nama čini bijednom.


Ne razumijem zašto se ubija bizon?
Zašto se krote divlji konji?
Zašto je u dubini šume toliko ljudskog smrada?
Zašto je pogled na zelene bregove pocijepan žicama što govore?
Gdje su jeleni? Nema ih više.
Gdje je orao? Odletio.


Pravom življenju je kraj. Počinje borba za opstanak.