Mrki medvjed - Ursus arctos

Latinski naziv: Ursus arctos Linnaeus, 1758

Sinonimi: Ursus formicarius, Ursus arctos alpinus

Engleski naziv: Brown bear

Red; Porodica: Carnivora; Ursidae

Lokalni naziv: Mrki medvjed, Smeđi medvjed

Biogeografski region: Mediteranski, Alpski, Kontinentalni

Areal vrste: Mrki medvjed je zabilježen u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Španiji, Andori, Francuskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Švedskoj, Norveškoj, Finskoj, Italiji, Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji, Bugarskoj, Rumuniji, Rusiji, Bjelorusiji, Ukrajini, Estoniji, Latviji, Gruziji, Armeniji, Azerbejdžanu, Kazahstanu, Uzbekistanu, Tađikstanu, Kirgistanu, Afganistanu, Pakistanu, Indiji, Iraku, Iranu, Nepalu, Mongoliji, Republici Koreji, Kini i Japanu. Kao regionalno izumrla vrsta je označen u Alžiru, Egiptu, Maroku, Portugalu, Njemačkoj, Mađarskoj, Lihtenštajnu, San Marinu, Švajcarskoj, Moldaviji, Izraelu, Palestini, Siriji, Libanu i Meksiku, dok se u Butanu vodi kao vjerovatno izumrla vrsta (McLellan i

sar., 2008).

BH areal: Mrki medvjed je zabilježen na sjeverozapadnim, zapadnim, centralnim i istočnim planinskim područjima Bosne i Hercegovine.

Među poznatim lokalitetima ove vrste u Bosni i Hercegovini su Plješevica, Šipovo, Koprivnica, Maglić, Perućica, Igman, Bjelašnica, Romanija, Vlašić, Ivan Sedlo, Prenj, Čvrsnica, Čabulja, Raduša, Vukovsko polje, Prijevor, Snježnica-Nevesinje, Lipovac i dr. (Adamič i sar., 2006; Sofradžija i Muzaferović, 2007).

Opis vrste: Mrki medvjed je jaka i zdepasta životinja. Ukupna dužina tijela doseže do 280 cm, a visina 150 cm. Glava je krupna sa kratkim zaobljenim ušima. Na sve četiri noge ima po pet prstiju koji završavaju sa jakim kandžama. Kod odraslih životinja izražajna je “grbu” nad ramenima. Krzno, čija boja varira od svijetle do tamne, čini gusta i mekana dlake. Krzno je rjeđe u pazuhu prednjih i zadnjih nogu. Dlaka je ljeti kraća, a zimi duža. U mladih primjeraka na vratu i prsima budu vidljive bijele mrlje. Ove mrlje samo kod nekih jedinki ostaju cijelog života. Mrki medvjed dostiže težinu i do 300 kg. Mrki medvjed ima ukupno 42 zuba. Zubna formula glasi: I 3/3, C 1/1, P 4/4, M2/3.

Za područje Bosne i Hercegovine opisana je autohtona podvrsta U. a. bosniensis Bolkay, 1925 (Adamić i sar., 2006; Kotrošan i sar., 2006; Sofradžija i Muzaferović, 2007).

Biologija vrste (koje vrsta naseljava):

Mrki medvjed u Dinarskom području je uglavnom vezan uz šumske zajednice brdskog i planinskog pojasa. U nedostatku hrane silazi niže kada čini štetu u ljudskim naseljima. Sezona parenja je od maja do jula (Adamić i sar., 2006; McLellan i sar., 2008; Sofradžija i Muzaferović, 2007).

Ugroženost: Prema IUCN-ovoj listi mrki medvjed je označen LC kategorijom ugroženosti. Generalno svjetske populacije mrkog medvjeda su velike i nisu značajno ugrožene izuzev određenih izolovanih populacija. Nalazi se u Dodatku I (za centralnu Aziju) i II CITES Konvencije, Dodatku II Bernske konvencije i Dodatcima II i IV Direktive o staništima.

Populacija mrkog medvjeda u Bosni i Hercegovini procjenjuje se veoma različito i dostiže raspon od 400 do 1200 jedinki. Mrki medvjed je prema zakonima o lovstvu Federacije BiH i Republike Srpske vrsta zaštićena lovostajem (Adamič i sar., 2006, Sinanović i sar., 2008). S obzirom na spomenutu brojnost smatra se da mrki medvjed nije ugrožena vrsta u Bosni i Hercegovini.

Razlozi ugroženosti: Glavni razlog ugroženosti mrkog medvjeda je ilegalan lov. Drugi razlozi njegovog ugrožavanja vezani su uz uništavanje staništa i smanjenje izvora hrane.

Mjere zaštite: Neophodno je provođenje monitoringa populacija, kontrola lova, podizanje i kontrola mrcilišta i zaštita staništa.

 

09.01.11._800x600.jpg 09.01.2011._800x600.jpg 24.09.10._800x600.jpg 24.09.2010._800x600.jpg Bear BiH_800x566.jpg DSC00443_800x600.JPG DSC00914_800x600.JPG DSC00915_450x600.JPG DSC00916_450x600.JPG DSC00917_800x600.JPG DSC00918_800x600.JPG DSC00919_450x600.JPG DSC00920_800x600.JPG DSC00921_800x600.JPG DSC00923_800x600.JPG DSC00924_800x600.JPG DSC02053_800x600.JPG DSC02054_800x600.JPG DSC02059_800x600.JPG DSC02060_800x600.JPG DSC02061_800x600.JPG IMG_0691_800x600.jpg IMG_0731_800x600.jpg IMG_0732_800x600.jpg IMG_0799_800x600.JPG IMG_0800_450x600.JPG MEDO-BRUNDO BG_450x600.JPG P1040948_450x600.JPG P1130760_800x600.JPG P1130761_800x600.JPG medium1_800x584.jpg medium_800x545.jpg ursus_arctos_05_800x549.jpg

 

SISARI

Sisari, najpoznatija grupa kičmenjaka, svoje mlade hrane mlijekom koje nastaje u mliječnim žlijezdama (sisama) ženki. Sise su karakteristične kožne strukture po kojima je čitav razred dobio ime. Mnogi sisari rađaju mlade, a skoro svima je tijelo pokriveno dlakom. Najveći broj vrsta sisara živi na kopnu, a neke vrste naselile su vazduh i vodu. Sposobnost održavanja stalne tjelesne temperature, bez obzira na promjenu vanjskih uslova, zaslužna je za izvanredno uspješan opstanak ove grupe. Sisari su vrlo prilagodljivi te mogu mijenjati ponašanje u skladu s promjenama životnih uslova. Neki sisari, posebno majmuni (grupa koja uključuje i ljude), žive su složenim društvenim zajednicama.


EVOLUCIJA
Sisari potiču iz grupe gmizavaca poznatih pod imenom Therapsida, malih, aktivnih mesoždera koji su živjeli u trijasu (geološko razdoblje koje je počelo prije 225 miliona godina). Brojne osobine po kojima se savremeni sisari razlikuju od gmizavaca razvile su se u različitom opsegu tokom dugogo perioda. Therapsida su, uz nekoliko značajnih razlika u obliku lobanje, razvili i lakši, savitljiviji kostur. Važna je bila i promjena položaja udova s bočne strane tijela na donju, čime su prasisari postali brži i pokretljiviji.

Prelaz od gmizavaca prema sisarima završio se prije 195 miliona godina, krajem trijasa. Taj prelaz se dogodio u vrijeme uspona dinosaurusa, gmizavaca zbog čije je dominacije životinjskim svijetom u vrijeme mezozoika (prije 225 do 65 miliona godina) bio ugrožen opstanak sisara. Međutim, sisari su nadživjeli dinosauruse, vjerovatno zahvaljujući sposobnosti regulacije tjelesne temperature.

U mezozoiku klima je postala hladnija, s velikim razlikama u dnevnoj temperaturi. Tjelesna aktivnost dinosaurusa i ostalih gmizavaca nije se mogla održati pri niskim temperaturama, dok su sisari bili otporni na velike temperaturne promjene, pa su mogli preživjeti promjenu klime.

RAZVOJ LOBANJE
Gmizavci, preci sisara imali su jednolike zube i čeljust sastavljenu od nekoliko kostiju koja se mogla pomicati gore-dole. Do trijasa su se u lobanji sisara razvili zigomatični luk za smještaj snažnih čeljusnih mišića i jedinstvena čeljusna kost. Lobanje recentnih sisara imaju specijalizovane zube i jedinstvenu čeljusnu kost kja se može pomicati u raznim smjerovima. Zato sisari mogu žvakati hranu.

GRAĐA TIJELA
Razlike između sisara i ostalih kičmenjaka vide se u građi lobanje. Jedino je kod sisara donja čeeljust direktno vezana za lobanju, dok je kod ostalih kičmenjaka ta veza indirektna, odnosno između dva dijela čeljusti postoji još barem jedna kost. čeljust sisara je moćno oružje za rezanje i komadanje hrane, jer su gornja i donja čeljust direktno povezane, a donja čeljust je građena od jedne kosti.

Za razliku od ostalih vrsta kičmenjaka, sisari imaju zube prilagođene različitim tipovima prehrane. Svi sisari imaju 3 tipa zuba: sjekutiće (za griženje), očnjake (za kidanje i komadanje hrane) te kutnjake i pretkutnjake (za mljevenje hrane). Oblik i veličina svakog tipa zuba razlikuju se zavisno od tipa prehrane.

Za razliku od drugih životinja, većina sisara ima pokretljive vanjske uši (pinnae), pomoću kojih određuju izvor zvukova, primaju ih i usmjeravaju prema bubnjiću. Tri malene kosti u bubnjiću prenose zvuk do unutrašnjeg uha, preko kojega zvuk putuje do mozga. Patuljasta lisica ima vrlo velike uši, za razliku od foka kojima su vanjske uši zakržljale.

Koža sisara vrlo je karakteristična. Sastoji se od dva sloja: zaštitnog vanjskog sloja građenog od mrtvih stanica (epidermis) i unutrašnjeg sloja (dermis) u kojem su smještene krvne žile, živčani završeci i žlijezde. Posebno se ističu žlijezde u dermisu. Lojne (ili mirisne) žlijezde izlučuju tečnost kojom se sisari služe u komunikaciji. U mliječnim žlijezdama nastaje mlijeko kojim hrane mlade. Znojne žlijezde s dlakama, čiji su korjeni takođe smješteni u dermisu, imaju važnu ulogu u regulaciji tjelesne temperature.

RAZMNOŽAVAnjE
Sisari se prema načinu razmnožavanja dijele u tri grupe koje imaju unutrašnju oplodnju. Ženke jednootvora (npr. čudnovatog knjunaša ili kljunastog ježa) nose jaja, dok ženke ostale dvije grupe kote žive mlade. Tokom trudnoće hranjive materije i kiseonik prenose se sa majke na plod. Mladi svih sisara hrane se mlijekom iz majčinih žlijezda, koje se počinje stvarati nakon poroda. Kod svih sisara mlijeko se izlučuje preko sisa. Mlijeko je hrana bogata proteinima i mastima, a sadrži i antitijela koja pomažu u razvoju mladunčeta i njegovog imunološkog sistema. Mladi ne moraju sami nabavljati hranu u prvim nedeljama života, što im ozbiljno povećava šanse za opstanak.

Broj mladih u jednom okotu kreće se od jednog (orangutan) do 20 (sjevernoamerička naboruša); trudnoća traje od 12 dana (kratkonosi jazavičar) do 22 mjeseca (afrički slon).

DLAKA
Sisari su jedine životinje kojima je tijelo pokriveno dlakom. Dlaka je građena od snopa stanica učvršćenih bjelančevinom keratinom. Postoje razni oblici dlaka: brkovi, bodlje, čekinje te rogovi (kao kod nosoroga). Dlake kod sisara najčešće čine krzno, koje se obično sastoji od unutrašnjeg sloja, koji služi za izolaciju, i vanjskog sloja, koji štiti kožu i određuje boju krzna (omogućuje kamuflažu). Dlake poput brkova mogu imati i osjetilnu funkciju.

TJELESNA TEMPERATURA
Sisari i ptice su toplokrvne životinje. Održavaju stalnu tjelesnu temperaturu i zahvaljujući tome mogu biti aktivni pri vrlo visokim i vrlo niskim temperaturama. Zato sisari mogu naseliti gotovo sva staništa i imaju veću rasprostranjenost od svih ostalih skupina kičmenjaka, osim ptica. Mnoge vrste, poput foka i kitova na Antarktiku, žive u područjima gdje se temperature gotovo cijelu godinu kreću znatno ispod nule. Hipotalamus je dio mozga koji nadgleda i reguliše tjelesnu temperaturu. Ona se može mijenjati povećavanjem ili snižavanjem brzine metabolizma; širenjem ili sužavanjem krvnih žila koje prenose toplotu do površine kože; podizanjem ili spuštanjem dlaka na tijelu da bi se zadržao ili oslobodio sloj vadzuha koji služi za izolaciju; drhtanjem (zagrijavanje) i isparavanjem putem znojenja ili dahtanja (hlađenje). Sisari takođe mogu regulisati tjelesnu temperaturu zauzimanjem određenih položaja tijela: majmun se npr. šćućuri na hladnoći kako bi smanjio izloženu površinu tijela; mnoge vrste sisara zbijaju se u male grupe da bi zadržale toplotu; lemuri se griju na ranom jutarnjem suncu, sjedeći uspravno raširenih prednjih udova kako bi izložili suncu slabo obraslu trbušnu stranu tijela.

Različiti oblici ponašanja takođe su u funkciji regulacije tjelesne temperature. Npr., u pustinji i na tropskim travnjacima gloradi se u najtoplije vrijeme dana povlače u hladne, vlažne brloge, dok veći sisari miruju u sjenovitim, hladnim udubljenjima u tlu. Obojenost tijela takođe je važna za regulaciju tjelesne temperature: tamne boje upijaju toplotu, a svijetle je odbijaju. Zbog toga su pustinjski sisari često svijetlih smeđe-žućkastih boja, dok su životinje hladnijih podneblja tamnije. Takva obojenost može otežati prikrivanje, zato u područjima u kojima zimi pada snijeg sisari mogu promijeniti boju krzna u bijelu (zedrav) ili zadržati bijelu boju krzna čitavu godinu (polarni medvjed). Pošto bijela boja odbija toplotu, ti sisari imaju vrlo debelo krzno.

HIBERNACIJA (ZIMSKI SAN)
U hladnom dijelu godine neki mali sisari čuvaju energiju hibernacijom (zmije). Pri tome pada tjelesna temperatura, usporava se disanje, metabolički procesi gotovo prestaju, a životinja koristi energiju iz uskladištenih rezervi tjelesne masti. U stanju hibernacije životinja je ukočena te se sporo budi. Npr., tamnoprsi jež počinje hibernirati kad temperatura okoline padne ispod 15oS, a sredinom zime njegova tjelesna temperatura se spušta na oko 6oS. Kod nekih slijepih miševa je tokom hibernacije zabilježena rektalna temperaturaod 0oS. Veliki sisari, poput američkog crnog medvjeda, ne hiberniraju, oni miruju, tjelesna temperatura im pada, ali se lako bude. Estivacija (ljetni san) je pojava istovjetna hibernaciji, a podrazumijeva mirovanje u toplom dijelu godine. Kao i hibernacija, i estivacija služi za očuvanje energije u razdobljima kad je hrana oskudna.

ISHRANA
Sisari troše pune energije na održavanje stalne i visoke tjelesne temperature, zbog čega im je ishrana obilna i bogata granjivim materijama. Prasisari su vjerovatno bili grabljivci, ali su se od tada razne vrste prilagodile različitim načinima ishrane. Mesožderi sisari (karnivora) hrane se životinjskim plijenom, uključujući insekte. Biljojedi (herbivora) uzimaju hranu biljnog porijekla (trave, plodovi). Svejedi (omnivora) jedu i biljnu i životinjsku hranu. Mesojedi sisari imaju jednostavan probavni sistem jer proteini, lipidi i minerali iz mesa ne zahtijavaju specijalizovanu probavu. Za razliku od mesa, biljke sadrže složene ugljo-hidrate, poput celuloze. Zato u probavnom sistemu biljojedih sisara žive bakterije koje razgrađuju celulozu i čine biljnu hranu probavljivom. Bakterije su smještene u višedjelnom želucu ili u velikom slijepom crijevu. Veličina tijela takođe određuje način prehrane pojedine vrste. Mali sisari imaju veliku površinu tijela u odnosu na volumen, zbog čega brzo gube toplotu. Zato imaju veće energetske potrebe i brz metabolizam. Sisar koji su teški manje od 500 g uglavnom se hrane insektima (insektivora), jer je probava biljne hrane spora i složena. Veći sisari stvaraju više toplote i sporije je gube. Zahvaljujući tome mogu rjeđe uzimati hranu ako se hrane velikim kičmenjacima (mesojedi) ili imaju sporiju probavu (biljojedi). Mali broj vrsta velikih sisara hrani se isključivo insektima te svakodnevno moraju uzimati veliku količine insekata (mrava, termita).

INTELIGENCIJA
Kod sisara koje smatramo inteligentnima, poput primata, najrazvijeniji dio mozga je odgovoran za razmišljanje-cerebrum. Pokazatelji inteligencije su sposobnost učenja i prilagodljivo ponašanje. [takori se, npr. smatraju vrlo inteligentnim životinjama, jer mogu naučiti izvršavanje nove radnje, što im pomaže u naseljavanju novih staništa. Pretpostavlja se da je način hranjenja nekih sisara povezan s inteligencijom: mozak jelena, koji se hrani vegetacijom, relativno je manji od mozga mačke, koja mora nadmudriti plijen.

KRETANJE
Sisari naseljavaju raznolika staništa te su razvili različite načine kretanja. Kvadripedalni način hoda (na četiri noge) je najčešći način kretanja sisara, a neke vrste su, poput kengura bipedalne (hodaju na dvije noge). Pri hodanju stopalo sisara dodiruje tlo na tri načina (plantigradno, unguligradno i digitigradno). Kretanje je takođe povezano sa načinom života. Grabljivci, koji vrlo brzo trče u lovu na plijen, imaju savitljivu kičmu. Npr., kod geparda, najbrže kopnene životinje, kičma se pri svakom koraku savija poput opruge i odbacuje životinju prema naprijed. Ti pokreti kičme povećavaju brzinu geparda za oko 30 km/č. Životinje koje predstavljaju plijen, poput gazele, moraju biti izdržljive kako bi pobjegle grabljivcu. njihova kičma je kruta, a na kretanje troše manje energije jer su im donji dijelovi udova produženi, a mišići su im smješteni bliže trupu.

NAčINI HODA
Plantigradni sisari, poput medvjeda, pri kretanju se oslanjaju na tlo petnom kosti, kostima zastopalja i nožnim prstima. Digitigradni sisari, poput pasa, tlo dodiruju samo prstima. Unguligradni sisari, poput konja, hodaju i trče na vrhovima prstiju.



PORODICA MEDVJEDA

Porodici medvjeda pripada najveći kopneni mesožder, mrki medvjed kodijak. Mužjaci mogu biti visoki do 3,5 m kad se usprave za zadnje noge. Medvjedi se odlikuju snažnom građom, velikom lobanjom, snažnim nogama i kratkim repom. Rasprostranjeni su širom Evrope, Azije i Sjeverne Amerike, a naseljavaju većinom šumska staništa. Za razliku od većine zvijeri, glavnina prehrane sastoji se od biljne hrane.

GRAĐA TIJELA
Medvjedi su velike ili srednje velike životinje, a mužjaci su do 20% veći od ženki. S izuzetkom velikog pande, većina medvjeda ima crno, smeđe ili bijelo krzno, a mnogi imaju bijelu ili žutu mrlju na prsima. njuh im je vrlo oštar, a vid i sluh slabije su razvijeni, što se ogleda u velikoj njušci te malim očima i ušima. Kod većine medvjeda derači su izgubili svoju funkciju. Umjesto toga, pretkutnjaci i kutnjaci su plosnati, imaju zaobljene krvžice i prikladni su za žvakanje biljne hrane. Medvjedi imaju velike snažne šape, kojima jednim udarcem mogu ubiti životinju, te duge kanxe koje ne mogu uvući.

KRETANJE
U poređenju sa drugim zvijerima, medvjedi se kreću polako, gazeći sa svih pet prstiju i petom (plantigradno kretanje). Međutim, u slučaju potrebe mogu se kretati i brzo. Kad su u opasnosti ili kad brane teritoriju, mnogi medvjedi se uspravljaju na zadnje noge da bi izgledali još veći i snažniji. Većina medvjeda se vješto penje.

ISHRANA
Ishrana većine medvjeda sastoji se od mješavine mesne (uključujući insekte i ribu) i biljne hrane (od korjenja i mladica do plodova i orašastih plodova). Samo se sjeverni medvjed hrani isključivo mesom, dok je veliki panda čisti biljojed. Budući da medvjedi više od drugih zvijeri zavise od biljne hrane, provode više vremena hraneći se. Većina vrsta aktivna je danju.

BRLOZI I MIROVAnjE
Mnogi medvjedi, pogotovo vrste koje žive u hladnijim područjima, provode zimu u stanju mirovanja. Tada se povlače u pripremljeni brlog i troše energiju iz zaliha potkožnog masnog tkiva. Ovo stanje se razlikuje od pravog zimskog sna, koji uključuje spuštanje tjelesne temperature. Mladunci se često kote tokom zimskog mirovanja. Budući da nisu obrasli krznom vrlo su ranjivi, a majka ih u brlogu grije toplotom svoga tijela.

ZAŠTITA
Samo dvije od ukupno osam vrsta medvjeda (američki crni medvjed i sjeverni medvjed) nisu ugrožene, i to zahvaljujući brojnim mjerama zaštite. Glavna opasnost za medvjede je lov i gubitak staništa zbog sječe šuma i izgradnje naselja.




MEDVJED

Mrki medvjed (Ursus arctos)

Dužina mu se kreće od 2-3 m, rep mu je dugačak 5-20 cm a težak je od 100-1000 kg.

Rasprostranjenost:        Evropa, S. Amerika, Azija.
Društvena zajednica:    Samac.
Status ugroženosti:    Osjetljiv.

Mrki medvjed je najšire rasprostranjen od svih vrsta medvjeda. Pripadnici ove vrste razlikuju se veličinom uraznim dijelovima područja rasprostranjenosti. Za njegov opstanak su važna velika područja netaknute prirode, što objašnjava brojnost populacija u izolovanim područjima, poput dijelova Aljaske i Jukona, dok je zbog uništavanja staništa u ostalom dijelu Sjeverne Amerike i u Evropi brojnost drastično opala. Karakteristična obilježja ovoga medvjeda jesu mišićava grba na ramenima i duge kanxe, kojima iskopava korjenje i larve. Može uspravno stajati na zadnjim nogama, kako bi uočio opasnost ili hranu. Iako je većinom biljojed, jede meso kad god mu je dostupno. Da bi izbjegli zimsku nestašicu hrane, medvjedi do 6 mjeseci miruju u brlogu iskopanom u brežuljku ili u grmlju, a u tom razdoblju ženka koti mlade. Životni vijek mrkog medvjeda u prirodi iznosi 25 godina, a u zatočeništvu i više.




PODVRSTE MRKOG MEDVJEDA

Obično se razlikuje nekoliko podvrsta mrkog medvjeda: aljaski grizli, medvjed kodijak, aljaski medvjed, avroazijski mrki medvjed sirijski medvjed, sibirski medvjed, manxurski medvjed i hokaidski medvjed. Međuti, njihova taksonomija je sporna, pa su možda u pitanju samo varijacije u veličini zbog različite dostupnosti hrane, a ne prave podvrste.

MEDVJED KODIJAK
Veliki medvjed kodijak, Ursus arctos middendorfi, može biti težak do 780 kg, i najveća je podvrsta mrkog medvjeda.

AljASKI GRIZLI
Ova podvrsta, Ursus arctos horribilis, dobila je ime po prošaranom (eng. Grizzled) krznu; vrhovi dlake svjetliji su od korjena.

EVROAZIJSKI MRKI MEDVJED
Ovaj medvjed, Ursus arctos arctos, najmanji je predstavnik vrste. Zbog ubrzanog gubitka staništa ograničen je na mala područja planinskih šuma.

LOV NA LOSOSE
Mrki medvjedi dobro se snalaze u vodi i satima mogu čekati na slapovima ili u plićacima, spremni da zarone za plijenom. Kad lososi u vrijeme mriješćenja plivaju uzvodno, medvjed ih zaskoči, hvatajući ih snažnim čeljustima ili velikom šapom s jakim kanxama. Losos je najvažniji izvor bjelančevina za obalne populacije mrkog medvjeda, koje su obično veće od ostalih. Vrlo je vješt lovac te mu riba rijetko umakne iz šapa.



SNAŽNA GRAĐA
Mrki medvjedi snažne su životinje jake građe. Iako je razlika u dužini tijela između polova mala, mužjak može biti i dvaput teži od ženke, koja je nježnije građe. Oba se pola intenzivno hrane od proljeća do jeseni, kako bi prije zimskog mirovanja dobili na težini.

AGRESIVNO PONAŠAnjE
Zbog svoje snage, veličine i nepredvidljivog ponašanja, mrki medvjed se dugo smatrao prijetnjom ljudima i stoci. Medvjedi grizliji razvili su se u otvorenom staništu i mogu se agresivno ponašati u odbrani, jer teško mogu pronaći zaklon, a majka sa mladuncima posebno je opasna. Ipak, medvjedi obično izbjegavaju svaki kontakt s ljudima.

 

 

 

 

Normal 0 false false false EN-US X-NONE X-NONE